Trump i američki imperij

Ključno pitanje s kojim se Amerika suočava u 21. stoljeću nije to jesu li Sjedinjene Države postale imperijalna sila ili ne, nego to kakav imperij Amerika želi biti. Ako kreatori američke politike budu izbjegavali suočavanje s tim pitanjem i ako se budu zanosili mitovima o američkoj dobrohotnosti koja ju je primoravala na brojne altruističke oružane intervencije diljem svijeta u interesu očuvanja mira i pravednosti, moguće je da ne zapaze ne samo uzmak američkog imperija nego ni znakove koji ukazuju na još veću opasnost za ono što je bilo poznato kao američka republika, kako govori američki politolog Andrew Bacevich.

Neokonzervativni teoretičari i političari smatrali su politiku administracije predsjednika Clintona promašenom jer nije iskoristila unipolarni moment, odnosno nije energičnije koristila činjenicu da je Amerika ostala jedina supersila. Prema njima, Amerika je trebala, koristeći se vojnom superiornošću, sve zemlje svijeta pretvoriti u liberalne demokracije. Ključni je cilj njihove strategije osigurati primat SAD-a na svim područjima i onemogućiti pojavu globalnog izazivača koristeći za to sva raspoloživa sredstva, uključujući i preventivni rat protiv svake države za koju se ocijeni da bi ikad mogla zaprijetiti američkoj sigurnosti. Tako je došlo do preventivnoga rata u Iraku.

Unatoč raširenoj predodžbi o Americi kao dobrohotnoj velesili, Sjedinjene Države izvele su više vojnih intervencija izvan svojih granica negoli ijedna druga moderna država. Tako su Sjedinjene Države upotrijebile vojnu silu u više od 235 slučajeva od revolucionarnoga rata 1776. do invazije Iraka 2003, ako Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Vijetnamski rat i slično računamo svaki kao jedan slučaj. Pritom su, a to je doista jedinstven slučaj u modernoj povijesti, Sjedinjene Države izgubile samo dva rata, onaj protiv Engleza 1812. i Vijetnamski rat. U Iraku je ostvarena početna vojna pobjeda, ali ne i ratni cilj. Umjesto stabilne demokratske države Irak se de facto raspao i postao poprištem žestokoga građanskog i vjerskog rata. A i Afganistan se, očigledno, ne može održati kao demokratska država bez stalne prisutnosti stranih intervencionističkih snaga.

Neokonzervativci odbacuju multilateralizam kao okvir za artikulaciju i ostvarivanje ciljeva američke vanjske politike i utječu se unilateralnom odlučivanju u skladu s kojim misija određuje saveznike, a ne određuju saveznici misiju. UN i druge multilateralne institucije smatraju se smetnjom ostvarivanju ciljeva američke vanjske politike. Takve ideje razvijane su devedesetih godina u okviru projekta Za novo američko stoljeće, a široko su popularizirane u publikacijama Ponovna izgradnja američke obrane i Vanjska politika za Ameriku u 21. stoljeću. Politika predsjednika Busha mlađeg bila je pokušaj provedbe neokonzervativnih koncepcija u praksi.

Amerika kao hegemon

Ključni argument liberalnih internacionalista sadržan je u tvrdnji da je neokonzervativnim obratom predsjednik Bush američku hegemoniju pokušao pretvoriti u imperij. Prema njihovoj ocjeni taj je pokušaj osuđen na neuspjeh zbog prenaprezanja američkih sigurnosnih i financijskih resursa. Umjesto da teži postati imperijalnom silom, čime bi dovela u pitanje liberalni karakter svog unutrašnjeg uređenja i sustav vrijednosti na kojima su zasnovane i njezina unutrašnja i njezina vanjska politika, Amerika bi se trebala posvetiti izgradnji međunarodnih institucija zasnovanih na načelima vilsonizma. Ta koncepcija podrazumijeva izgradnju sustava multilateralnih institucija čija pravila će zajednički definirati sve demokratske zemlje. Amerika se, kao hegemon, mora obvezati da će biti jamac održanja tog sustava i da će se zajednički definirana pravila primjenjivati i na nju. Na taj će način moći, kojom Amerika već raspolaže, biti pridodan autoritet, odnosno legitimitet koji je Amerika izgubila zahvaljujući unilateralističkoj politici Bushove administracije.

Moglo bi se, dakle, reći da je tijekom prvoga desetljeća 21. stoljeća dominantan ton raspravi o američkoj velikoj strategiji ili o definiranju uloge Amerike u suvremenom svijetu davala rasprava između neokonzervativaca i liberalnih internacionalista. Pritom je zajednička referentna točka obiju koncepcija bio američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je prvi odredio da cilj američke vanjske politike treba biti stvaranje takva svijeta koji će biti siguran za demokraciju. No i autori koji se ne deklariraju ni kao liberalni internacionalisti ni kao neokonzervativci raspravljaju o ključnim temama američke velike strategije i dolaze do pitanja imperija kao ključnog za određivanje položaja Amerike u suvremenom svijetu.

Glavno obilježje politike svih američkih administracija bila je predanost globalnoj otvorenosti, koju je Amerika uvijek promicala. Proširivanje područja slobodnog kretanja kapitala, roba i ljudi je, zapravo, proširivanje granica američkog imperija. Cilj je te strategije, kako smatra Bacevich, „stvaranje otvorenog i integriranog međunarodnog poretka na načelima demokratskog kapitalizma sa Sjedinjenim Državama kao krajnjim jamcem poretka i provoditeljem normi“. Kad se govori o američkom vodstvu ili o hegemoniji, zapravo se govori o američkom imperiju, tvrdi Bacevich: „Držanje prevlasti ne u jednoj nego u nekoliko regija od presudne geopolitičke važnosti, odricanje legitimacije svim političko-ekonomskim načelima osim svojima, proglašavanje postojećeg poretka neprikosnovenim, utvrđivanje neupitne vojne premoći s globalno raspoređenom silom ne za samoobranu, nego za prisilu: to su djelovanja nacije angažirane u upravljanju imperijem.“ Sučeljavanje s tim činjenicama pravi je izazov za američke vođe koji, htjeli to ili ne, preuzimaju odgovornost za upravljanje imperijem.

Vidimo, dakle, da se i stručnjaci koji izbjegavaju otvoreno ideološko opredjeljivanje kreću unutar područja obilježena sličnim dvojbama i bremenita istim izazovima s kojima se suočavaju jasno definirani neokonzervativni i liberalno-internacionalistički rivali. Liberali upozoravaju da je neokonzervativno inzistiranje na unilateralizmu i oslanjanje na vojnu silu kao glavni argument u međunarodnoj areni, zapravo, poziv na uspostavu američkog imperija. Umjesto jednostranog nametanja pravila kojih se trebaju pridržavati svi osim Amerike same, liberali predlažu koncept liberalne hegemonije koji bi uspostavom niza multilateralnih aranžmana trebao zajamčiti predvidljivost ponašanja svih subjekata međunarodnih odnosa uključujući i državu hegemona. U politici predsjednika Busha mlađeg oni su vidjeli opasan otklon od tradicije vilsonizma, kojoj je cilj svijet učiniti sigurnim za demokraciju. Ignoriranje međunarodnih obveza i jednostrano postupanje, osobito invazija Iraka, dovode do prenaprezanja američkih sigurnosnih i gospodarskih resursa i do gubitka legitimiteta za vodeću ulogu u sustavu međunarodnih odnosa.

Novi američki partneri

Neki pak teoretičari ukazuju na to da je američki imperij već uspostavljen i da ključna greška kreatora američke politike leži u njihovoj nespremnosti da prihvate tu činjenicu kao i odgovornost za upravljanje imperijem koja proizlazi iz nje. Pritom se upozorenja tih zagovornika američkog imperija o mogućim pogubnim posljedicama zanemarivanja kompleksnosti imperijalnoga sustava i nametanja kratkoročnih sebičnih interesa središta na račun periferije ne razlikuju mnogo od bojazni liberalnih internacionalista da će gubitak legitimiteta izazvati raspad liberalne hegemonije. Raspad onoga što jedni zovu imperijem, a drugi hegemonijom, mogao bi dovesti u pitanje ne samo vodeću ulogu Amerike nego i republikanski, demokratski i slobodarski karakter njezina unutrašnjeg uređenja.

Administracija predsjednika Oba­me, suočena s nepovjerenjem koje su zbog jednostrane akcije u Iraku prema Americi počeli iskazivati i najbliži saveznici, odlučila je vratiti se multilateralizmu. Svjesna opasnosti prenaprezanja američkih resursa, Obamina se administracija od prakse izravnih vojnih intervencija okrenula pokušajima uspostave off shore balancinga na Bliskom istoku. Pogrešno izabrani saveznici u Iraku, Libiji i Siriji su se – kao što je to bilo i u slučaju potpore talibanima u Afganistana u vrijeme sovjetske okupacije te zemlje osamdesetih godina prošlog stoljeća – ubrzo pretvorili u najljuće američke neprijatelje. Zasad se, dakle, ne može govoriti o uspješnoj primjeni nove strategije.

Promjena odnosa prema Iranu ključni je pomak u američkoj bliskoistočnoj politici. Da bi off shore balancing mogao funkcionirati i da bi Amerika izdaleka nadzirala načine uspostave ravnoteže moći između regionalnih sila, bilo je potrebno da Iran, dojučerašnji neprijatelj, postane partner. Ta strateška promjena zasad je na Bliskom istoku proizvela samo sukobe koji, čini se, ne mogu biti okončani bez zajedničkog angažmana Amerike i njezinih globalnih suparnika, ponajprije Rusije.

U smjeru izolacije

Na globalnoj razini Obamina administracija odustala je od stvaranja jedinstvene svjetske hegemonijske strukture. Kina i Rusija pokazale su se kao odveć jaki igrači prema kojima uporaba američke soft power i smart power ne daje željene rezultate. Stoga je Amerika odlučila izgraditi dvije hegemonijske strukture unutar koji će američka prevlast biti neupitna, a Kina i Rusija bit će isključene iz tih struktura. Tako je TTIP hegemonijska struktura koja osigurava američku prevlast u euroatlantskoj regiji isključujući Rusiju. A TPP (Transpacifičko partnerstvo) obuhvaća južnoazijske zemlje, Australiju, Novi Zeland i zemlje zapadne obale Južne Amerike uz isključivanje Kine. Na taj se način formira nova globalna multipolarnost. Za razliku od vremena Hladnoga rata, kad su jedan nasuprot drugom stajali kapitalizam i tržišno gospodarstvo, s jedne strane, i rigidno centralno upravljano gospodarstvo bez privatnoga vlasništva, s druge, sadašnji američki globalni suparnici prihvaćaju neoliberalnu ekonomsku paradigmu i – zahvaljujući tomu što na unutrašnjem planu nemaju snažnu demokratsku oporbu – pokazuju se uspješnijima u njezinoj primjeni.

Čini se da bi, u slučaju da ne predstojećim predsjedničkim izborima pobijedi Donald Trump, moglo doći do promjene u strateškom pozicioniranju Amerike. Najave predsjedničkog kandidata Trumpa o istupanju SAD-a iz NAFTA-e i WTO-a ukazuju na snažne izolacionističke motive. Takva politika bila bi suprotna i težnjama liberalnih institucionalista i ambicijama neokonzervativaca. U obliku u kojem je ta moguća nova vanjska politika dosad prezentirana javnosti ona upućuje samo na zaključak da bi se u slučaju njegove pobjede i Amerika i cijeli svijet našli u iznimno opasnoj situaciji prepunoj sigurnosnih rizika.